top of page

AIKIDO

 

O Sensei Morichei Ueshiba, tvorac aikida, razvio je umetnost mačevanja bez mača. Ta veština danas ima više smisla nego da je nastala u vreme samuraja. Mada su i tada postojale tehnike borenja golim rukama. Aikido se, međutim, od ostalih borilačkih veština razlikuje po tome što mu nije cilj da protivnika povredite, ili čak ubijete.Već da ga kontrolišete, ako već ne možete da izbegnete sukob, smirite i rastanete se sa njim bez ikakvih loših posledica. O Sensei je ostavio svoje znanje u amanet celom čovečanstvu sa željom da ga učenici dalje razvijaju i obogaćuju novim tehnikama.

Jedan od onih koji je to pokušao i uspeo i na duhovnom planu, je i Shihan Sensei Masatomi Ikeda. Masatomi Ikeda nastoji da dosledno razvija osnovnu ideju osnivača Morichea Ueshibe, da tehnike ne mogu biti same sebi cilj i da bez duhovnog usavršavanja ne znače mnogo. Naprotiv bez odgovarajućeg duhovnog razvoja mogu postati izvor velikog zla, a najveće je ako se zloupotrebljavaju iz koristoljublja, osvetoljubivosti ili sujete. Ni jedan cilj postignut na takav način ne donosi nikakvu dobrobit, niti doprinosi miru, a baš mir je ono na čemu je O Sensei najviše insistirao. Svako od nas poseduje deo božanske prirode koji je izvan svakog zla. Ako nastojimo da ga postanemo svesni i da ga dalje razvijamo i živimo u skladu sa njim, svet će postati sve mirnije i lepše mesto dostojno življenja u skladu sa našom izvornom ljudskom prirodom koja je istinski dobra. Tradiciju njegove škole nastavio je Sensei Michele Quaranta i naš Aikikai Srbije i Crne Gore.

U ovakvom učenju ima dosta uticaja budizma i starijeg taoizma, koji se može svesti na stav da svako ima duh koji može biti prefinjen i telo koje može biti razvijano na neki način, da za svakog postoji prikladna staza da razvija onaj božanski deo u sebi i traga za načinom da na dobrobit svih ispoljava svoje unutrašnje prosvetljenje. Jedan od tih puteva je i Aikido. U Aikidu se insistira na prirodnosti pokreta. Zahvaljujući blagodetima naučnog i tehnološkog napretka, zapostavili smo ono što nam je najbliže, i ne samo zapostavili, naše telo. Prečesto zaboravljamo da sedenje u automobilu i neudobnim stolicama, beskorisno izležavanje, nepotrebno gojenje, loša obuća i odeća, nisu ono za šta su naša tela sazdana. Vežbanjem Aikida to se daje ispraviti. Zato je Aikido izuzetno zdrava veština. Najbolji uzor za savlađivanje tehnika na prirodan, našem telu najprikladniji način su kretanje dece, i to male dece, uključujući i bebe. Jer njihova tela najbolje znaju šta im najviše odgovara pre nego što ih tzv. blagodeti civilizacije deformišu. Na taj način se mogu ispraviti i duhovna skretanja kao što su sujeta, sebičnost, gramzivost, uobraženost, posesivnost, zavist, zloba. U ostalom, odavno su poznate blagodeti bavljenja sportom. Ali ono što Aikido čini jedinstvenim je to što za razliku od sporta u njemu nema takmičenja. Jedini cilj koji treba da ostvarite, ste Vi sami. Jedini koga morate stalno pobeđivati, jeste Vi.

Ako u tome uspete, protivnik prestaje da bude važan i Vi prestajete da budete važni, pa je i ishod nebitan. Najbolji ishod borbe je da u njoj nema pobednika. Tako treba shvatiti izreku da je bekstvo najbolja odbrana, jer nema nikakvih negativnih posledica. Naravno, samo ako Vam je duh dovoljno izgrađen da nepati od besmislenosti i relativnog ponosa, niti da se previše vezuje za mišljenja drugih o Vama.

Suštinu Aikida je možda najbolje izrazio O Sensei rekavši da onaj koji ne poseduje ništa, poseduje sve. Ako ste zaista slobodni i nemate šta da izgubite, kako možete biti pobeđeni? Kad pobeda ili poraz ne postoje, ne postoje ni pobednik, niti gubitnik. Dakle, vežbajući Aikido, takmičite se jedino sa samim sobom. Ako sebe pobedite, nećete moći da izgubite. Ako uspete da savladate protivnika koji Vam je ugrozio život, niste savladali njega, već sebe. Niste pobedili njega, već sebe. Na to se odnose pravila:

 

- Nemoj se boriti.

- Ako se boriš, nemoj povrediti.

- Ako povređuješ, nemoj ubiti.

- Ako ubiješ, izgubio si da bi preživeo.

Šta je gubitak, ili dobitak? Ili šta je pobeda, a šta poraz. Na to pitanje odgovaraju pravila u Bušido kodeksu, pravila o životu samuraja. Navešćemo samo neka:

- Nemam roditelje, nebo i zemlja su moji roditelji.

- Nemam život, večnost je moj život i moja smrt.

- Nemam planove, moji planovi su prilika.

- Nemam zahteva, moji zahtevi su prilagođavanje.

- Nemam prijatelje, moj prijatelj je moj Duh.

- Nemam neprijatelje, moji neprijatelji su nebudnost.

- Nemam oklop, dobra volja i ispravnost su moj oklop.

- Nemam zamak, nepokolebljivi Duh je moj zamak.

- Nemam mač, san duha je moj mač.

 

Sve odrednice Bušido kodeksa, ne samo navedene, počinju sa rečju nemam. To na prvi pogled znači da onaj koji ne poseduje ništa, pa ni život, nema ni šta da izgubi. Ali samo na prvi pogled, jer se iza toga krije taoistička ideja da se svaka stvar kada u svom razvoju dosegne vrhunac, nužno preokreće u suprotnost. To je suština O Senseieve ideje i izreke da onaj koji ne poseduje ništa, nema i šta da izgubi.

Ovde je neophodno skrenuti pažnju na uticaj zen budizma. Učenje da svet nije onakav kakav nam se čini i da je istinu nemoguće spoznati čulima, već samo razvijenom duhovnošću da se dakle istina ne krije u materijalnim stvarima, već u odnosu našeg duha naspram njih. To učenje je omogućavalo tzv. delovanje – nedelovanjem. Delovanje – nedelovanjem znači spontano slediti odnos neba i zemlje. Ko to uspe ne može omašiti. Odatle do ideje da onaj koji se bori neborenjem, ne može izgubiti očito nije teško stići. Zato su se samuraju interesovali za zen i taj interes ostavili u nasledstvo svima koji se bave borilačkim veštinama. Za razliku od ostalih koji to zaveštanje neguju da bi osnažili takmičarski i pobednički duh, Aikido insistira upravo na njegovoj suprotnosti. Prisetimo se prvog pravila koje glasi, nemoj se boriti.

Njegovu suštinu na dobar način oslikava priča iz života Miamoto Musašija. On je, kao što znamo, najveći mačevalac u istoriji Japana. Bio je toliko dobar da iza sebe nije ostavio ni jednog učenika da nastavi njegovu školu borenja.

No, pre nego što se pročuo, pošao je da izazove znamenitog Yagyua, koji je u to vreme bio najbolji mačevalac. Pošto je izazivača bilo bezbroj, morao je da sagradi svratište kraj svog zamka. Tako je i Musaši morao da sačeka zoru kada su dvoboji obično počinjali. Ćaskao je sa još četvoricom izazivača kad im je Yagyuov sluga doneo na poklon cvet božura kao znak zahvalnosti njegovog gospodara, što su mu učinili čast da ga izazovu. Jedino je Musaši zapazio da je cvet odsečen udarcem mača kakav on ne bi bio u stanju da izvede. Zahvalio se na pažnji i izjavio da odustaje od dvoboja. Nije se mnogo obazirao na uvrede ostalih koji su mu se podsmevali uvereni da se uplašio. Kada je Yagyu ujutru, pošto je posekao onu četvoricu, upitao gde je peti. Sluga mu je ispričao šta se dogodilo. Šteta, reče Yagyu, taj bi me ubio!

Neodvojivi deo Aikida čini rad sa oružjem, mačem (Bokken-om), štapom (Jo-om) i nožem (Tanto-om). Svaka tehnika u Aikidu se može predstaviti kroz rad ovim tradicionalnim oružjem Japana. Tako Ikeda Sensei kaže: “pokazujući Aikido, neprestano pokazujem i rad sa oružjem. Na Vama je da to vidite i povežete”.

Neophodno je samo predano vežbati. Samo tako možete postići savršenstvo, kad veština postane deo Vas, deo vašeg duha koji seče nepogrešivo, dok ne počne da seče umesto Vas. Ne vodeći računa o Vašim mislima, zanemarujući Vaše planove, taktike ili strahove.

 

  • Facebook Classic
  • c-youtube

© 2023 by Samanta Jonse. Proudly created with Wix.com

bottom of page