top of page

HOJO

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Hojo (Hođo) je veoma stara Japanska tradicija zasnovana na dubljem razumevanju Prirode. Ono omogućava čoveku da dublje istražuje svoje unutrašnje razumevanje i vrednosti, gledajući spoljašnju prirodu. Izvor ove drevne japanske tradicije datira od 14. veka iz Kashima Jingu (Kašima-đingu). Kashima Jingu je veliki Šinto hram udaljen otprilike 80km istocno od Tokija. U tom hramu je gajena stara tradicija upotrebe oružja borilačkih veština. Naročito su negovani i razvijani mačevanje i Zen.

Razvijen pre 600 godina iz tradicionalnih tehnika mačevanja i borenja zvanih Kashima Shin-ryu - HOJO danas dobija dimenziju rituala i predstavlja ritual mačevanja

Jiki Shinkageryu-Hojo (ili jednostavnije Hojo) povlači korene od KenJutsu (veština borbe mačevima), i predstavlja umetnost treninga u kome se podjednako razvija i telo i um. KenJutsu je danas mesto ustupio Kendo-u, ali Hojo potiče i od nekih formi BuJutsu-a od kojih uzima neke prirodne pokrete.

1927. godine, 15-i Sensei Jirokichi Yamada osnovao je zajednicu čiji je cilj da se očuvaju Hojo učenja. Danas Hojo vežbaju mnogi, mladi i stari, muškarci i žene u nekoliko Japanskih gradova (Tokio, Osaka...). Za ovaj uspeh je zaslužan 18-i Sensei Yasushi Nemiki.

Nasuprot Kendou, u Hojou se ne koristi nikakva zaštitna oprema. U ovoj umetnosti koncepti kao što su snaga i slabost, pobeda i poraz, nemaju značaj. Jedina značajna stvar, ako tako možemo da kažemo, je prirodna evolucija pokreta. Ovo se uvežbava prema dobro utvrđenom kretanju stopala (Unpo), kombinovano sa disanjem iz stomaka (tzv. A un no kokyu disanje). Ova vežba vodi ka visokoj koncentraciji, uz ispuštanje prodornih vokalnih krikova (Kiai).

Hojo disciplina nije bazirana na pobedi i slavi. Prizor je baziran na relaciji OTAC – SIN, pri čemu dva mačevaoca, otac i sin, vežbaju i takmiče se u oplemenjivanju njihovih mačevalackih tehnika. Otac upućuje sina u tajne borenja i kroz vežbu testira znanje svog naslednika. Ritualno hodanje i sečenje mačevima je u tesnoj vezi sa specifičnim uticajem na disanje duboko u hari.

Ovaj ritual ne odlučuje o pobedniku ili gubitniku. Hojo svima pruža mogucnost za velika istraživanja jedinstva duha i tela i povezivanja sa Univerzumom.

Ovaj rival oca i sina se zasniva na četiri osnovne kate koje su predstavljene godišnjim dobima:

PROLEĆE, sporo i lagano, kao buđenje prirode,

LETO, priroda je tada u punom intenzitetu,

JESEN, opadanje snage i ubrzavanje disanja,

ZIMA, sporo, hladno zgusnuto stanje prirode.

Kad se dobro ovlada ovim četiri katama, uči se i peta kata koja odgovara petom elementu. Hojo izoštrava receptivnost svih vežbača, naročito gledanje, slušanje, koncentraciju i respiraciju.

Vežba se sa Jikishinkage Ryu bokken-om, drvenim mačem nešto većim nego što je bokken koji je u upotrebi u Aikidu.

Za vreme Taiei ere Matsumoto Bizen No Kami Naokatsu otkrio je Katorishin Ryu Kenjutsu, a kasnije, šesti učitelj, Yamada Ippusai Mitsunori je promenio naziv u sadašnji, poznat kao Jikishinkage Ryu Kenjutsu. Ovaj agresivni i moćni stil se i dan danas prenosi samo usmenim putem. Bokken je dužine 101 cm, težak oko 1200 grama. Izrađuje se od japanskog belog hrasta.

U zajedništvu sa Aikidom, Sensei Masatomi Ikeda, Aikido Shihan, donosi Hojo u Švajcarsku krajem osamdesetih godina dvadesetog veka, njegovom dozvolom Hojo se od 1998. godine praktikuje i kod nas. Prvo u AIKIDO IKEDA-DOJO Novi Sad, a odnedavno i u Beogradu zaslugom Senseia Michele Quarante.

Na nama je da odlučimo da li to i želimo.

  • Facebook Classic
  • c-youtube

© 2023 by Samanta Jonse. Proudly created with Wix.com

bottom of page